Ojkanje

Izlaganje o ojkanju kao zaštićene baštine pri UNESCO u Maison des Cultures du Monde, Pariz, listopad, 2012.g.

The inspiration for this presentation I found in my recent work regarding the question of registration of intangible heritage. Croatian Ministry of culture commision decided to propose some of the specific music phenomena to the newly established UNESCO Urgent safeguarding list of intangible heritage. Ojkanje was selected as a Croatian proposition for the UNESCO's list and I was assign to coordinate all the requested specifics - to fulfill an intricate bureaucracy procedure that includes pages of official akin questions. I accepted assignment furtively hoping that the official cultural politic efforts would finally recognize the significance of the musical tradition and initiate new cycle of life for this musical phenomenon.

dr. fra Ivan Glibotić, doktorirao je teologiju i crkvenu glazbu. Objavio je nekoliko skladba, igrokaza i knjiga, od kojih je pjesmarica „Pjevajmo braćo kršćani“ doživjela tri izdanja, pisao je u raznim glasilima i časopisima. Jedan od njegovih radova je o gangi, pa ga ovdje prenosimo:

U starije doba, pred 60-70 godina, mnogo se više pjevalo nego danas. I u selu i u gradu. Obdan i obnoć. U gradu ili varošu pjevalo se po gospodsku, a u selu po seosku. Tko je nosio klobuk, pjevao je hrvatske narodne popijevke, a tko je nosio crvenu kapicu, pjevao je ojkanje ili gangu. Zanimljiva je činjenica da se varoška popijevka nije primala ni u selima u neposrednoj blizini varoša, kao napr. u Glavini ili Vinjanima. Danas je to sasvim drukčije. Osvrnut ću se u ovom napisu na ojkanje i gangu - najstarije forme našega glazbenog izražaja.

Kao što već svi znate od sredine studenog 2010. ojkanje je upisano na UNESCO popis ugrožene svjetske baštine.
Pod ojkavicom, u ovom slučaju, se misli na stil pjevanja s karakterističnim potresanjem glasa, pjeva se na poseban način "iz grla", a traje koliko i dah glavnog pjevača i pratitelja. Takvo pjevanje srećemo već od Karlovca, preko Like, Dalmacije, Hercegovine pa sve do Konavala. Elemente tih pjevanja lokalni puk obično označava kao stara ili starovinska pivanja. Takvo pjevanje u Cetinskom kraju nazivaju se treskavica ili vojkavica, u Dalmatinskoj Zagori ojkalica, u šibenskom zaleđu ojkavica, u Ravnim Kotarima i Bukovici orzenje, u Lici rozganje, u Hrcegovini i Imotskoj krajini staro pivanje ili putničko pivanje. To je ostatak arhaičnog pjevanja koje je ovdašnji narod sačuvao kao dio vlastitog identiteta.
Iz tog "prapjevanja", iz tog arhaičkog stila vremenom su nastale ganga i rera te slična pivanja. Dakle ne misli se u ovom slučaju samo na pivanje iz dalmatinske zagore, već se radi o punom širem kontekstu. Ojkavica je dobila ime od ovog "oj", što bi se reklo radi se o tkz "dozivalačkom" stilu pjevanja.