CD i knjižica "Ganga - S izvora glas"

  • Objavljeno u Vijesti

Nakon dvije godine snimanja i brižljivog biranja reprezentativnih pivanja gange završen je projekt koji se manifestirao kao izdanje s CD-om i knjižicom "S izvora glas". 75 ganga od Cetine do Neretve otpjevalo je 23 gangaša. Birajući ona napoznatija, ali i najljepša pjevanja. Na samom CD većinu ganga pjeva Damir Miloš koji sa svojim momačkim glasom zorno prikaziva izvornu ljepotu gange. Uz njega s po nekoliko primjera sudjeluju i legende gangaškog pjevanja - Sire, Stipe Jelić, Đulić, Pegotić, Gigalović, Vencel, Milan, Kempesi, braća Kopilašići... samo su neka od imena koja su zabilježena na ovom CD-u. Vrijedan prilog CD-a je i pripadajuća knjižica s tekstom Ante Kraljevića u kojem razvija vlastitu teoriju i raščlambu gange.

Kako bi imali bolji uvid u ovaj projekt prenosim nekoliko tekstova iz knjižice.


Uvodna riječ urednika ovog izdanja Jure Miloš

Još kao mala djeca braća Damir i Jure Miloš, s majčinim stricem Vinkom Alpezom "Vencelom, Dozom" (svojim izvanjskim didom), krenuli gangaškim stopama, zapravo stopama kulturne baštine hercegovačkog kraja Upravo su te stope proprtile do glasa kojemu je izvor omeđen područjem Imotski - Posušje - Grude. Kako ne bi izvor presušio, a glas ostao bez moći milozvučnoga pjevanja osebujnog naziva - ganga, krenulo se u pečenje nadaleko poznate hercegovačko-imotske gange koja je melem za dušu, poziv za prijatelja, oružje protiv neprijatelja, a pozdrav za dobronamjemika. Tako je iz zahvalnosti, ponajprije, prema didu Vinku, roditeljima Marini i Jozi i svim ostalim gangašima, znanstvenicima, prijateljima, koji su na bilo koji način sudjelovali u ovome naumu, te na kraju iz zahvalnosti prema samoj gangi i onomu što ona gangašima znači - nastao ovaj cvijetnik (antologija) s popratnom knjižicom metaforičnog naziva GANGA - S izvora glas.
Projekt je zamišljen kao cjelina koja objedinjuje gangu u njezinu zvučnom i pisanome obliku. Ovaj se CD usredotočuje na bekijsko-imotsku (otprilike područje današnjih općina Grude i Posušje, te Imotska krajina), belevarijsku (otprilike područje nekadašnje općine Široki Brijeg), te naijsku (otprilike područje današnje općine Ljubuški) vrstu gange. Riječ je, dakle, o izabranim napjevima iz poklada ovih triju vrsta gange, koji zrcale sklonosti samih izvođača i njihovo shvaćanje vrsnoće napjeva, što ne znači da su ostali, neuvršteni napjevi lošiji.
Kratka je knjiga zamišljena kao priručnik o gangi u kojemu se navode najvažniji podatci i znanstvene činjenice o nazivlju i iskonoslovlju riječi ganga, te o dosadašnjim radovima o gangi. Nadalje se kazuje o načinu, mjestu i vremenu nastanka gange, njezinim glazbenim značajkama, o odnosu gange i stiha gangi kao napjevu i njezinim vrstama, dobro i loše otpjevanoj gangi, osvrtu na izvedbe koje su sadržane na ovome CD-u i na kraju o budućnosti gange i potrebe njezina očuvanja u živućem obliku, a što se čini neophodnim, jer je ganga istobit (identitet) naroda s krševita područja Hercegovine i Imotske krajine. Važno je istaknuti kako je autor knjige pisao korijenskim pravopisom, što nije bila zamisao nakladnika i urednika CD-a i knjige, nego volja samoga autora.
Pivaj, brate, moje desno krilo, / S tobon mi je zapivati milo! S ovim se dvostihom počelo, a s njim će se i završiti. Od početka se nakupilo mnogo pismica koje su otpjevane, a koliko će ih još u budućnosti biti, tajna je gangaškog i životnog začaranog kruga! A u toj tajni leži bit gangina mudroslovlja.
Sa željom da ova antologija bude slušana i knjižica čitana, a s izvora glas, odnosno ganga otrgnuta zaboravu, urednik ovoga CD-a i knjige, u ime svih izvođača i suradnika na ovome projektu, zahvaljuje se svima onima koj i s u na bilo koji način podržali i potpomogli njegovo ostvarenje. Slušateljima i čateljima, uz obilje zdravlja i veselja, želim istančan sluh i oko sokolovo. Živjeli!

Izvodi iz recenzije prof. dr. sc. Jasmine Talam

Ganga kao jedan od najprepoznatljivijih polifonih oblika seoskog stanovništva Hercegovine, dijela Bosne i dalmatinskog zaleđa, bila je predmet istraživanja etnomuzikologa, etnologa, lingvista, ali i ljubitelja tradicionalne narodne muzike. Prema prvom bosanskohercegovačkom etnomuzikologu dr. fra Branku Mariću ganga je "u užem smislu pučka muzička lirika kraških sela, a u širem smislu pučko pjevanje spomenutog područja uopće". (...) Na jedinstvenost starijeg polifonog pjevanja ukazao je i ugledni njemački lingvist dr. Gerhard Gesemann konstatirajući da ove pjesme spadaju u „praistoriju glazbe". (...)
Važno je spomenuti i brojne rukopisne, audio i video zapise, te izdanja osoba koje strukom nisu vezani za folklor, ali su svojim interesom, istraživanjima i na koncu praktičnom primjenom folklora ostavili značajan trag u proučavanju narodne glazbene tradicije pojedinih regija, lokalnih zajednica i određenih etničkih skupina u Bosni i Hercegovini. Jedno od takvih izdanja GANGA - S izvora glas kojeg je objavila Udruga za očuvanje kulturne baštine i istobiti "Davorija" iz Gruda. Izdanje se sastoji od CD-a sa 75 snimljenih primjera "najomiljenijih i najzahtjevnijih ganginih napjeva" i popratne knjižice. Urednik ovog vrijednog izdanja je prvostupnik povijesti i filozofije Jure Miloš poznat i kao vrstan promotor kulturnog nasljeđa Gruda, ali i šireg područja zapadne Hercegovine. Jure Miloš je ozbiljno pristupio projektu koji ima za cilj široj kulturnoj javnosti predstaviti umijeće izvođenja ganga iz Hercegovine i Imotske krajine. Za CD S izvora glas - Izabrani napjevi gange od Cetine do Neretve odabrao je (uz ostale izvođače) primjere bekijsko-imotske gange koje se izvode na području Gruda i Posušja, te Imotskog (Hrvatska), belevarijske s područja Širokog Brijega i najinske s područja općine Ljubuški. U projektu snimanja CD-a su sudjelovala 22 gangaša i 1 gangašica različite starosne dobi - od najmlađeg Jure Miloša (r. 1993.) do Srećka Petrušića „Sire” (r. 1940.). Iako je napjev gange, kao i druge melopoetske oblike starije seoske prakse veoma teško zapisati, ipak notni zapis omogućava da napjev sagledamo glazbeno precizno, a zvučni zapis pruža mogućnost da uvidimo i elemente stila izvedbe napjeva. Stoga zvučna izdanja, poput ovog, predstavljaju važne izvore koji mogu koristiti folkloristima amaterima, ali i znanstvenicima kao istraživački resursi.
Kao prilog CD izdanju nalazi se i popratna knjižica čiji je autor Ante Kraljević. Koristeći prethodna iskustva ali i postavljajući osobne kriterije, autor je uspostavio neuobičajenu metodologiju u kreiranju popratne knjižice. Kraljević upoznaje čitatelje s povijesnim izvorima i literaturom vezanom za gangu, narodnom terminologijom, te analitički prohodi kroz tekstove i napjeve zabilježenih ganga. Osvrnuo se i na društvene promjene i njihov utjecaj na gangu, te na nužnost zaštite gange i posebno njene nominacije kao bosanskohercegovačkog dobra na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine. Posebno je važno spomenuti brižljivo sačinjen popis literature, te audio i video izdanja.
I zbog svega nvedenog, toplo preporučujem izdanje GANGA - S izvora glas urednika Jure Miloša na slušanje i čitanje prvenstveno folkloristima amaterima, ali i drugim poštovateljima tradicionalne narodne umjetnosti.

 

POGOVOR DJELU GANGA - S izvora glas - dr. sc. Damir Zorić


Gango moja, volio te ne bi, / Da se nisam rodio u tebi

Kao što su i gangaške pjesmice složene kao svojevrsni paradoks - naime, uvodni motiv iz prvoga stiha, u drugom se u pravilu paradoksalno obrne, pa pjesmu tako čini zanimljivijom, tako i gangu samu kroz njezinu povijest prate svojevrsni paradoksi. Jer, proteklo je već, evo, čitavo stoljeće kako se o gangi piše i raspravlja, prikupljaju gangaški tekstovi i kajde, a uz to, ima već i pola stoljeća kako se izvedbe gange tonski snimaju a zadnjih desetljeća i objavljuju brojni nosači zvuka i slike. Konačno, sveprisutni i sveznajući mrežni pretraživači, s trenutnim odzivom u svakom času i na svakom mjestu, na preglednike uređaja za masovno komuniciranje, donose nam brojne sadržaje, gangaške tekstove, snimke izvedaba, prikaze i tumačenja gange.
Prikupljena je i objavljena prilično brojna i raznovrsna građa, zapisane su na tisuće pjesama, počevši od onih (manje brojnih) iz vremena Prvoga svjetskoga do (osobito brojnih) iz razdoblja s kraja Drugoga rata do konca prošloga stoljeća pa sve do naših dana. Gotov da nijedna druga pojava iz tradicijskoga života naroda koji pjeva gangu nije tako često bilježena, opisivana i objavljivana. Za razliku od brojnih drugih pojava iz narodne baštine, koje u pravilu žive tek u scenskim izvedbama, ganga je preživjela civilizacijsku mijenu i zadržala svoje mjesto i u suvremenom životu, bez obzira što je njezino negdašnje kulturno okružje posusustalo pred suvremenim načinom života i potonulo u povijest.
Ipak, mnogi misle da se o gangi malo zna, da se nedovoljno javno predstavlja, štoviše i da joj prijeti izumiranje. Već je fra Branko Marić, jedan od prvih koji se ozbiljnije pozabavio gangom, pisao kako gangu istiskuju suvremene glazbe i kako joj prijeti nestanak. Istovremeno, u tradicijskoj kulturi Hercegovine i susjednih područja Imotske krajine zapravo i nema pojave, bilo tvarne bilo duhovne, o kojoj se toliko pisalo, koja je toliko tekstualno, notno i tonski dokumentirana, kao što je slučaj s gangom. Kao i nekada tako i danas - ori se i čuje ganga s hercegovačkih i imotskih strana, skupljaju se družine mlađih koji je i dalje pjevaju i tako prenose mlađim naraštajima. Pa ipak, o gangi se, još od nekadašnjih napisa iz tridesetih godina prošloga stoljeća do ovih današnjih, govori kao o pojavi koja je u opasnosti od izumiranja, koju potiskuju druge vrste pjevanja o kojima se zna više i bolje nego li o samoj gangi. Opširno istraživana i opisivana, od njezinih zavičajnih autora do onih iz Sarajeva i Zagreba, ali i autora iz europskih zemalja, ganga danas ima opsežniju bibliografiju i diskografiju nego mnoge druge, čak i zvučnije sastavnice narodne baštine. Ali - zar i to nije paradoks - i dalje se misli da o gang zanmo malo i nedovoljno. Štoviše, nakon sve dostupnosti gange, izvođačke, predstavljačke, stručne, publicističke i znanstvene - evo opet paradoksa ostala hercegovačko i imotsko pjevanje i nije se poput tradicijskih pjevanja| nekih drugih područja, poput sevdaha, klapske pjesme ili slavonsko bećarca, proširila i na druga sebi nematična područja i skupine. Ako gange i ima izvan Hercegovine i Imotske krajine, onda su je raširili samo iseljenici, noseći sa sobom svoju pjesmu do na kraj svijeta. Ali ganga je uvijek ostajala samo njihova, drugi je nisu prihvaćali ili se barem ne zna da ima i takvih slučajeva. Ako ih i ima, onda su doista samo iznimke. Ganga je samo hercegovačka i imotska, pjevaju je samo Hercegovci i Imoćani za razliku od, primjerice, klapskog pjevanja kojega, osim u domicilnom dalmatinskom području ima i u drugim krajevima pa i među pjevačima koji nisu Dalmatinci. Isto vrijedi i za niz drugih tradicijskih pjevanja poput već spomenutoga sevdaha ili tamburaškoga bećarca - prihvatili su ih i pjevaju i drugi i ondje gdje ta pjevanja nisu autohtona i dio zavičajnoga identiteta. A ako bi ganga i prelazila taj svoj zavičajni prag i dvor, kao što bi to znalo biti u nekim filmovima, onda bi se ganga, posve iskrivljena, loše izvedena, zapravo karikirana, koristila kao ilustracija jednog neprilagođenog i zaostaloga svijeta. U hrvatskom filmu ganga nije prikazana na razini višoj od karikiranja. Jedinu iznimku predstavlja redatelj Krsto Papić, čijem je filmu Kad mrtvi zapjevaju Mate Matišić (koji potječe iz imotskih Ričica) dodao izvrsnu glazbu, koja u svojoj umjetničkoj matrici sadrži prepoznatljive gangaške sekvence. A primjera dernjave, najčešće pjevanjem one - vuk magare na plot nagonio ... - bezbroj je, čime su se htjeli oslikati naši pjevači gange ili rere iako je to pjesma koju izvorno najčešće pjevaju - krajiški Srbi. Opet paradoks. Ono prvo navedeno, ako i ne doživimo kao ruganje, paradoks je stoga što se susreće u ostvarenjima autora čije uho je u zavičajnom krugu moglo čuti izvornu gangu (primjerice redatelji Joakim Marušić pa čak i Antun Vrdoljak) a ipak su u svoje djelo prihvatili gangu, zapravo, tek kao krivotvorinu. Ovo pak drugo, opet je paradoks, jer je visoko umjetnički i vrijedno ali tek samo jedna jedina - lijepa i časna - iznimka. Ganginim paradoksima kao da nema kraja, ali ovdje neka bude naveden još samo jedan. U zemlji u kojoj je scena tzv. kultumo-umjetničkih društava tako bogata i brojna, od amaterskih sastava sve do nekolicine velikih profesionalnih ansambala, ganga je ostala tek pjevanje zavičajnih hercegovačkih društava i KUD-ova s područja Imotske krajine. Razne su skupine u svoje programe prihvaćale i plesove i pjevanja i prikazivanja pojedinih običaja iz drugih područja osim svojih zavičajnih. Pa se tako, primjera radi, Bunjevačko kolo ili nijemo kolo iz Glamoča ili Kupresa ili pak prikazi svatovskih ili žetelačkih običaja, mogu naći i kod kulturno-umjetničkih amaterskih skupina i izvan njihovih zavičajnih područja. Ali gange nema izvan programa zavičajnih hercegovačkih i imotskih društava. Čak ni profesionalni zagrebački ansambl, znameniti Lado, umjetnička skupina najviše razine, koja svoj program crpi iz dubina narodnih tradicija, još nije ili barem ne prepoznatljivo uvrstio gangu u svoje programe. To međutim, kolikogod paradoksalno zvučalo, ne pokazuje da je ganga izumrla nego upravo suprotno: živa je i svakodnevno prisutna i u novom ruhu životne kulture i tradicija naroda Hercegovine i Imotske krajine. Ali, činjenica je, ganga živi samo u svom zavičaju, kao da je sebe samu zarobila i ostala tamo gdje je i postala, pjevaju je samo oni koji su s njom i rođeni, kao što ganga sama o sebi pjeva: Gango moja, ja te ganga ne bi, /Da se nisam rodio u tebi.
U gangi se najbolje zrcali duh naroda, njegovo veselje i njegova tuga, domišljatost, smisao za šalu, za glasne ili skrovite poruke i komentare. Kad momak zapjeva - Eeej, pardon mala doći ti ne mogu, / Ubila me cipala u nogu, nije samo curi poručio o svom nedolasku, nego se u tome dvostihu jasno razaznaje ona nezgoda s novom cipelom, razaznaje se dolazak novog vrlog svijeta i njegovih običaja u tradicionalističku seljačku sredinu. Jer, s gradskim izričajem isprike (pardon) stizale su i cipele umjesto opaanaka oputaša. Gangom se vrlo često znalo vrlo otvoreno izreći i kritika ili gnjev naroda zbog političke represije, zbog čega se tako često kažnjavalo i zatvaralo.
Taj smisao za jednostavnost, koji je zapravo pomoć i obrana pred poteškoćama koje je teško ili nemoguće svladati, izvanredno je izražen i desetinama gangaških stihova. Znaju ljudi da nikakav pravni poredak, prepleten još uvijek i sa starim običajnim pravom, teško može rasplesti nasljedne odnose među brojnim potomcima, razasutima kojekuda - a i što bi tko od neimaštine diobom dobio?! Zato i jest najpametnije veselo zapjevati: Sve je moje, od zida do zida, /Ostavština pokojnoga dida. Pa, kako vole reći, poravnit. Mnogo se i često puta gangom izricala kritika političkoga režima, nasilja države. Pjevalo se, žalilo ali i hrabrilo bez obzira na posljedice. Brojni su, neki već legendarni, primjeri, a svi su plod prkosnoga stava naroda: Gano moja, gangat ću te i ja, /Pa neka mi ne da milicija. A znalo se i suptilnije, nježno i skrovito, poslati vapaj i poruku. Naročito u ženskoj gangi. Kada bi u poratno vrijeme djevojke zapjevale - Mesliđane, tko ti lomi grane, /Nije niko, otpadaju same - zapravo bi izrazile tugu za nestalim momcima koji im više ne dolaze pod prozor, otkinuti grančicu bosiljka, djevojačkog cvijeta na prozoru, koju bi onda kao znak nosili zataknut u kosi. Ganga je i nostalgija, onih koji su ostali za onima koji su otišli, a ovih opet za krajem kojega su ostavili: Koliko je Amerika duga, / Još je veća na srcu mi tuga. I pjesnici su, primjerice Krešimir Šego i Mile Pešorda, gangom i o gangi pjevali svoju nostalgiju. Gange su kristalni spomenici duha naroda Imotske krajine i Hercegovine.
Ovo izdanje vrijednost je zbog nekoliko činjenica. Najprije zato što čuva i promiče gangaško pjevanje, iznimnu i - koliko god živu - ipak rijetku vrstu tradicijskoga pjevanja. Ova knjiga i priloženi CD obogaćuje već priličnu zbirku izdanja gange i o gangi. Ovo izdanje stoga nije samo doprinos poznavanju povijesti gange nego je i poticaj njenoj budućnosti. Osim kvalitetnih tonskih snimaka, posebnu treba naglasiti važnost uvodne studije Ante Kraljevića za koju se s pravom može reći da je do sada jedan od najpotpunijih prikaza i objašnjenja gange. Autor ne samo da raščlanjuje pojedine osobitosti gangaških pjevanja, nego ih klasificira i razvrstava prema pojedinim mikro područjima opisujući pojedinosti u razlikama pjevanja, dajući tako svojevrsnu tipologiju ganga. Razlike su to koje danas izmiču i vještu uhu naviknuta slušača. Nekada, ne tako davno, čini se da je narod mnogo bolje uočavao razlike u pjevanjima pa se tako u pojedinom selu po pjevanjima znalo odakle dolaze momci čim bi ih se čulo i prije no ih se okom opazilo. Danas su područja iz kojih dolaze pjevači mnogo šira. Umjesto družina koje su se okupljale u pojedinim zaseocima i rodovima, pa se izražavala i posebnost svakoga od njih, današnji pjevači komuniciraju na mnogo širem području, svoje skupine ne stvaraju nužno samo u najbližem okružju, nego dolaze iz različitih područja. Istovremeno i publika ima jednaku tako mnogo širu i bolju mogućnost povezivanja, komuniciranja i okupljanja. Zato i ganga prolazi kroz svoje mijene, danas vrijedi do neke mjere drugačiji standard nego nekada. Pa ipak, pronicljiv i pedantan do detalja, autor Ante Kraljević precizno secira svaku posebnost i tako pojedina pjevanja svrstava u njima matična, izvorna područja. To može ne samo stoga što je istančana sluha za gangu, nego i stoga što raspolaže opsežnom građom, možda i najvećim zbirkom snimljenih gangaških pjevanja iz različitih mjesta Hercegovine i Imotske krajine pa i širih, susjednih područja, svugdje gdje se ganga pjevala, a kroz razdoblje od zadnjih pedeset godina i snimala. Iako ne skriva i svoj emotivan odnos prema gangi, Kraljević precizno, do pojedinosti razgrađuje pojedine čimbenike, prati njihovu raširenost, pojedine dodire područja i preplitanja, ali i prijenose stilova iz matičnih u susjedna ili daljnja selilačka područja.
Pisac Kraljević piše osobitim stilom, koristi arhaičan jezik i rječnik. Koristi se pravopisnom normom danas u rijetkoj uporabi. No, znatiželjnu čitatelju to ni malo neće smetati, dapače treba mu biti samo obogaćenje, doživljaj i spoznaja o gangi.
Zahvaljujući izvrsnom poznavanju tekstova te uspoređujući napjeve snimljene u dugačkom rasponu vremena i na različitim mjestinu. Kraljević je u stanju naznačiti i povijesnu mijenu stila i načina gangaških pjevanja. Precizan i temeljit kakav je, Kraljević nizom argumenata dokazuje tezu o podrijetlu i starosti gange. On tvrdi kako bi se, iz svega što precizno i temeljito navodi, moglo zaključiti da je ganga nastajala na prijelazu stoljeća, ili kako on navodi oko 1895., i to u području koje omeđuju sela Posuški Gradac - Bobanova Draga - Drinovci – Runović - Gorica - Osoje i to, njegovim riječima,... tako što je jedan glas u nekome dvoglasnome pjevanju - koje je vjerojatno izumrlo - umjesto da izgovara rieči pismice, počeo pratiti pivača (pivače) više ili manje određenim samoglasom oponašajući glasbalo. Bez obzira što se ovdje kao kolijevka gange uzima područje koje je većim svojim dijelom u zapadnoj Hercegovini, a manjim i u Imotskoj krajini, ovu bismo tezu mogli nazvati Imotskom tezom, budući da su prve naznake za nju bile u jednoj od pjesama koja kao svojega izumitelja uzima nekoga Škutora Matu (Gango moja, ko te izmislio? /Škutor Mate, đava ga odnio!). Kako su istraživači prije njega (Boraš, Oreč, Glibotić, Mijatović) navodili kazivanja i predaju da pjevanja gange nije bilo prije 1890., 1894., 1910. ili 1914. (kako koji od autora za područje gdje je zapisao predaju), tako i Kraljević pristaje uz tezu da gange prije toga vremena, barem ne ovakve kakvu poznajemo danas, nije niti bilo. Tim prije, smatra on, što nema niti jednoga zapisa gange iz starijih razdoblja, što u značajnim djelima koja se odnose na tradicijski život naroda ovih krajeva (Ivanišević, Kultleša itd.) nema navoda o gangi, te što niti u najranijim zapisanim pjesmicama gange nema spomena npr. otomanskoga vremena. Jedini, možda, spomen turskoga vakta mogao bi biti u onoj - Selo moje (ili Selo Jare, Grude itd.) u cara te nema ... iako i tu nije do kraja jasno o kojoj krunjenoj glavi se radi, onoj iz Beča ili onoj iz Stambola. Stoga bismo, eto, mogli reći daje taj Škutor Mate, tko god da on bio, na neki način rodonačelnik te, zovimo je tako, Imotske teze. Znano je da ovdje Imotski ne znači samo općinu i grad Imotski, nego je to jedan etnički prostor u koji je povijesno pripadao i prigranični dio zapadne Hercegovine, od pradavne župe Imote do Kadiluka Imotskoga. Stoga i jest ostatak odnosno bekija. Nije nevažno spomenuti daje Venecija, po zauzimanju Imotskog od Turaka 1718., najveći dio stanovništva u Imotsko polje dovela s područja zapadne Hercegovine. Stoga ova odrednica imotski, ne samo kod gange nego i kod različitih drugih činitelja tradicijske kulture, jezika, odijevanja, pučkih vjerovanja i sl., znači zapravo imotsko-bekijska. Po svim svojim obilježjima, sadržajem i oblikom, ta ganga i s ove i s one strane granica carstava, jedna je ista pjesma. A o tome je li baš tada i gdje je ganga nastala, možda bi se moglo još raspravljati. No, za to treba prikupiti novih argumenata koji bi možda mogli biti uvjerljiviji od onih na kojima se temelji ova, nazovimo je tako, Imotska (što znači imotsko-bekijska) teza o gangi.
Nasuprot onima koji, zbog arhaičnosti izraza i u raširenosti sličnih vrsta neugođenih pjevanja, u gangi i njezinu imenu vide i prepoznaju prežitak i ostatak prastaroga narodnoga pjevanja, koji se k nama prenio iz duboke prošlosti, Kraljević iznosi niz činjenica kojima dokazuje da su u području gange postojala druga, starija pjevanja, a da je ganga, iako duboko ukorijenjena u tradicijsku kulturu Hercegovine i Imotske krajine, zapravo relativno mlad glazbeni fenomen, ne stariji od početka prošloga stoljeća. Zapravo, koliko god može izgledati čudno, to nije rijetka pojava. Počela pojedine kulture mogu se suvremenoga promatrača doimati kao temeljni kulturni fenomen i (pra)stara sastavnica neke tradicijske kulture, a da su zapravo relativno mladi kulturni importi u pojedinu sredinu. U Hercegovini ne treba tražiti niti navoditi ništa drugo do duhana. Lijepo je Ivan Alilović pokazao kako je duhan bio tako čvrsto inkorporiran u tradicijski život hercegovačkih seljaka da se činilo da je svu njihovu povijest, jednako kao što je to npr. bilo slučaj s uzgojem ovaca, bio prisutan u njihovoj kulturi. A nije. Dok je ovčarstvo, povijesno gledano, doista stoljećima stara tradicija, uzgoj duhana (koji je kako je znano stigao u Europu tek nakon otkrića Amerike, a u Hercegovinu još i mnogo kasnije, s Austrijom) mnogo je mlađa sastavnica tradicijske kulture Hercegovine u koju je stigao s austrijskom vlašću, krajem XIX. st. Gledajući danas zapušteno polje i njive, na kojima su nekada uzgajani redovi i redovi duvana danas
im nema ni traga, opravdano je upitati se, hoće li danas već odrasli naraštaji uopće znati što su to rasodi, što je razanje, što je kučanje a što prva bir ili vršak, što je nizanje, što je patkanje, a što denjak i vaga ne samo u gospodarstvenome već i u društvenom, kulturološkom smislu. Sve to bilo je sveprisutno u tradicijskoj kulturi hercegovačkoga naroda, sve do unazad tri, četiri desetljeća, a danas kao da nikad nije postojalo i - bojim se, kako su u strahu bili i oni istraživači gange - znanje o tradiciji duhana u Hercegovini nestati će čim nestane i onih koji se toga još sjećaju. Tako je doista i ganga jednom, ne tako davno, mogla doći i udomaćiti se kao daje tu oduvijek, a neka druga pjevanja jednostavno biti potisnuta ili iščeznuti. Ipak, treba uzeti slobodu pa naglasiti da postoje i drugi pogledi, npr. Cvjetka Rihtmana, ali i niza drugih autora, koji gangu, prvenstveno temeljem njena imena i njenih arhaičnih glazbenih značajka, prepoznaje kao nasljedstvo prastare povijesne baštine gorskih krajeva istočno-jadranskoga zaleđa. Za vjerovati je da će biti i drugih autora koji će možda izložiti neke druge činjenice i iznijeti neke druge teze o postanku i raširenosti gange pa i dokazati suprotne teze ovoj Kraljevićevoj. Činjenica, koju se ne smije zanemariti, pa ni sam Kraljević ne previđa tu činjenicu, dapače i on je navodi, da je ganga po svojoj formi, po načinu izvođenja, zapravo tek dio mnogo raširenijih vrsta pjevanja, prisutnih u područjima u tzv. dinarskoj etnografskoj zoni. Kao takva srodna je nekim tzv. netemperiranim (neugođenim) pentatoničkim (petotonskim) pjevanjima koja su još šire rasprostranjena - od jugoistoka Europe do prednje Azije. Činjenica je da se ganga pjeva dominantno među Hercegovcima i Imoćanima, na područjima zapadno od Neretve i dalje u Dalmatinskoj zagori do Cetine (ovdje ne samo kao ganga nego i kao vrlo srodna i slična rera, u sinjskome kraju) dakle u područjima koja su ikavska, zamalo bez iznimaka. No, etnolog, koji ima na umu kulturno-historijske kriterije za klasificiranje i tumačenje podrijetla kulturnih pojava, ne smije i ne može previdjeti činjenicu da gangu pjevaju, i tako zovu to svoje pjevanje, i Bošnjaci muslimani u nekim područjima gornje Neretve, selima na Prenju i Podveležju te da osim nekih katoličkih i hrvatskih područja s istočne strane Neretve, gangu pjevaju, a također je tako i zovu, i u nekim mjestima istočne Hercegovine i pravoslavni Srbi. Po svemu sudeći biti će još rasprava o podrijetlu gange. Svaka nova studija samo će dodatno potaknuti zanimanje i osnažiti svijest pjevača i zaljubljenika u gangu. A s gangom jedno je sigurno i zajedničko svima koji je vole: ganga je najbolji poticatelj i pratnja druženja, veselja, zajedništva. Ona je zvonko veselje hercegovačkog i dalmatinskog naroda. Ali ne samo veselje. Ganga zna i može biti i tugovanje. I molitva. Zna biti prijekor ili zov. Politički ili koji dragi stav. Vic, čak i ruganje. Gangu mogu pjevati svi koji njome imaju što reći, poručiti, iskazati. I mlađi i stariji. Čak i djeca. I oni jaka i prodorna glasa i oni na izmaku snage. Pjevaju gangu najčešće muškarci, ali je pjevaju i žene. Pjevaju je muškarci i žene i zajedno kao što zajedno i žive svi oni koji gangu pjevaju. Pjevaju gangu pastiri i ratari, zidari i vozači. Ganga se i ubrdu i upolju. Gangaju dokoličari, a gangali su i ratnici. Pjeva se osobito u gostionicama, ali ponekad se zapjeva i pred grobom. Pjeva se ganga i danju, a osobito na večernjim sastajanjima. Ali ganga se (barem nekad) mogla čuti i ranim jutrom, pjevalo se uz rad, kao znak razbibrige, životne radosti i zajedništva. Gangu se, iako za muku, može zapjevati i sebi samu. Ali bez zajedništva nema gange.
Tom zajedništvu pjesme, pjevača i naroda čiji duh stvara i oblikuje gangu, pjeva je, sluša i njeguje je, ovo izdanje GANGA - S izvora glas, urednika Jure Miloša, lijep je i dostojan spomenik, jamstvo budućnosti naše gange.

 

Više u ovoj kategoriji: « Umro je Antas